Tragična monstruoznost maskuliniteta
Monstruznost, rasijalizacija i disciplinirani maskulinitet oblikuju muška tijela kao sredstva kontrole, gdje strah i represija djeluju kroz institucije, norme, rodne i rasne režime. Nasilje nije osobna devijacija nego strukturna posljedica mreža moći, foucaultovski, biopolitički uvjetovanih. Mitovi poput Ljubičastog Akija otkrivaju njihovu društvenu funkciju. Autor pokazuje kako njihova analiza razotkriva institucionalne mehanizme i stalnu proizvodnju normativnog i monstruoznog tijela.
Pomiču figure preko bisera i oniksa
Ako me užas ne ubije, moji truli zubi hoće
Trofeji sjaje kroz staklene vitrine koje sam ispolirao
Moja priča je po cijelom podu; sve što im treba je još trupala
Okrutni kraj je što se moja priča nastavlja
Pomažem im da žive, ali zašto ja živim?
Dao sam im svoje tijelo da napišu posljednje poglavlje
Ali krv mojih sinova samo je novi početak
Od osamdesetih godina prošloga stoljeća među crvenim liverpoolskim opekama, dijelom kao urbani kuriozitet ili mit, dijelom kao priča kojom roditelji utjeruju poslušnost kod svoje djece, kruži priča o Ljubičastom Akiju: „Ako se ne budeš ponašao_la kako spada, ščepat će te Ljubičasti Aki.”
Priča o Ljubičastom Akiju1Opisivanje kože (specifično tamnoputih) nebijelih osoba kao prekomjerno tamne i uspoređivanje s drugim bojama (fenotipski odsutnim u ljudske vrste, stoga neprirodnim) stari je rasistički i koloristički trop. (Purple Aki) kružila je ulicama Liverpoola i s vremenom dobivala nove elemente, ali ono zajedničko svim pričama jest da je Ljubičasti Aki bio velik i Crn, toliko crn da je izgledao ljubičasto.2„’Značajno je da je legenda o Akiju postala popularna tokom desetljeća u kojem je rasni antagonizam bio povišen’, kaže Tony Evans, danas freelance sportski novinar [koji je Akija upoznao 1980-ih]. Pobune u Toxtethu 1981. i 1985. bile su izazvane tenzijama između lokalne crne populacije i policije. ‘Bilo je puno ljudi koji su se bojali velikog crnog muškarca’, kaže, ‘Mislim da je to mnogima bio bitan faktor.’” The man who squeezes muscles (Iako Evans prepoznaje rasističku pozadinu ove priče, važno je istaknuti da su ono što on naziva „rasnim tenzijama” s jedne strane bile pobune protiv rasističkog postupanja policije s Crnom populacijom u Toxtethu, kao i pobuna koja im je prethodila u Brixtonu, a s druge strane rasistička reakcija na Crnu populaciju u koju se može smjestiti priča o Ljubičastom Akiju.) Opisivali su ga kao muškarca opsjednutog mišićima mladih muškaraca. Priče govore da je tražio da im dira mišiće, a ponekad i da ih mjeri. Kako opisuje Tony Evans: „O njemu se pričalo kao o plodu mašte, kao o liku iz horor filma.”3Looking ‘Purple Aki’ In The Eye – by Tony Evans
Nije iznenađujuće da je takva priča ostavljala prostor skepticizmu, pa su je mnogi otpisivali kao urbanu legendu, dok je istovremeno njezina začudnost omogućavala prostor novim spekulacijama, koje su kontinuirano nadograđivale mit o Ljubičastom Akiju. Spekuliralo se da Aki radi za liverpoolsko podzemlje, da je prijetio mladićima silovanjem, da je član nigerijske kraljevske obitelji ili sin suca tamošnjeg Visokog suda. No, većina tih spekulacija pokazala se neistinitima. Nije teško u priču o krupnom Crnom muškarcu koji uhodi mladiće da bi im opipavao i mjerio mišiće dodati nove ukrase (bilo u službi zastrašivanja, bilo komedije) koji su povremeno znali biti bizarniji i od izvorne priče.
1986. godine je uhićen Akinwale Arobieke, pod optužnicom za ubojstvo iz nehaja šesnaestogodišnjeg Garyja Kellyja, koji je bježeći od njega umro od strujnog udara, prelazeći tračnice na željezničkoj stanici. Ljubičasti Aki je dobio ime i prezime, duboko iza mita postojala je stvarna osoba.
***
Novozelandska antropologinja Christine Helliwell je 1985. i 1986. provodila istraživanje na Indonezijskom Borneu s dajaškom zajednicom Gerai. Jedne rujanske večeri u naselju smještenom u rižinim poljima, među visokim stablima, jedan se muškarac iz zajednice usred noći ušuljao u jednu od samostojećih kuća u krevet udovice, koja je u njoj živjela sa svojom djecom, nevjenčanom sestrom i starom majkom. Udovica se probudila u krevetu pokraj muškarca koji joj je govorio: „Budi tiho.” Ona ga je izgurala iz kreveta, vičući na njega, dok se on polugol u panici zapetljao u mrežu za komarce i, nakon što se oslobodio mreže, pobjegao kroz prozor. Udovica ga je pratila neko vrijeme trčeći kroz selo, ljutito izvikujući njegovo ime.
Sljedeće jutro Helliwell je čula lokalne žene kako se uz svakodnevni rad zabavljaju pričajući o toj situaciji, iznoseći, za bijelu antropologinju, kulturološki neobične i komične elemente situacije. Helliwell opisuje svoju reakciju: „Kada su mi ispričale priču, ostala sam šokirana i zaprepaštena. Nepoznati muškarac je pokušao ući u krevet žene u mrklo doba noći? Znala sam kako se to zove: pokušaj silovanja.”4 Helliwell, C. (2000). “It’s Only a Penis”: Rape, Feminism, and Difference, Signs, Vol. 25, No. 3, 789-790. Dalje piše: „Znala sam što zaslužuje: da na njega padne sva težina zakona.”5Ibid.
Opisujući svoje razgovore koje je taj dan vodila sa ženama iz zajednice, Christine piše:
„’Kako se možete smijati?’, pitala sam svoje prijateljice, ‘Strašno je to što je pokušao učiniti.’ Ali moja zaprepaštenost samo je još više rasplamsala njihov smijeh. ‘Ma, nije strašno,’ rekla je jedna od starijih žena s kojom sam bila posebno bliska, ‘jednostavno je glupo.’”
Nekoliko sati kasnije Helliwell je napokon pronašla priliku da popriča s udovicom:
„Promišljajući kako na najbolji način doznati nešto o stavovima lokalnih žena prema silovanju, započela sam razgovor s njom. Je li bila uplašena? Naravno da je, zar se ne bih i ja osjećala uplašeno da sam se probudila usred mrklog mraka uz nepoznatu osobu u svojoj mreži za komarce? Zašto onda, upitala sam je, nije iskoristila priliku dok je bio zapleten u mrežu za komarce, da ga snažno udari nogom ili jednim od drvenih predmeta koji su joj bili pri ruci. Izgledala je šokirano. Zašto bi to učinila, upitala je, pa, na kraju krajeva, nije joj naudio. Nije, ali je to htio, odgovorila sam joj. Zbunjeno me i sažaljivo pogledala. Ne uspijevajući pronaći odgovarajuću lokalnu riječ za silovanje u svom rječniku, pokušala sam objasniti: ‘Pokušao je imati spolni odnos s tobom iako to nisi htjela. Pokušao ti je nauditi. Sada me gledala više sa suosjećanjem nego zbunjenošću, iako je u njezinu izrazu bilo prisutno oboje. ‘Tin [Christine Helliwell], to je samo penis’, rekla je, ‘kako penis može nekome nauditi?’”
***
Analiza maskuliniteta, kako ga konstruiraju zapadna društva, u velikoj se mjeri može osloniti na analizu disciplinskih mehanizama o kojima Foucault piše u „Nadzoru i kazni”. Disciplina se uspostavlja zarad stvaranja docilnih tijela: ekonomski produktivnih i politički bezopasnih. Kroz različite institucije, opresivne režime i odnose moći tijelo se potiče na razvoj (produktivnih) kapaciteta, dok mu se oduzima mogućnost prijetnje političkom poretku koji ga upogonjuje.
Repetitivne kretnje i rutinizacija, njihovo postupno utančavanje radi maksimalne učinkovitosti, kao i normalizacija i internalizacija discipline, čine temeljne mehanizme rodnih režima koji se opredmećuju u konstrukcijama maskuliniteta. Kako je jedan od ciljeva takve discipline bilo stvaranje radnika_ice s radnom etikom, nije neobično da jedan od dominantnih oblika maskuliniteta jest radnik – produktivno, politički bezopasno maskulino tijelo.
Istovremeno, akteri desnice kao odgovor na progresivne pomake, koji su doveli do destabilizacije rodnih uloga proteklih desetljeća, sve gorljivije zagovaraju povratak „tradicionalnom maskulinitetu” i propovijedaju etiku trpljenja kroz kolokvijalno razumijevanje stoicizma. Muškarci se uče gotovo karikaturalnim obrascima koji uključuju i različite savjete kako stvoriti produktivne rutine koje mahom počinju s ranim ustajanjem.6Te rutine često uključuju hodograme s različitim stvarima raspoređenima vremenski kroz dan: rano ustajanje, vježbanje, razne prakse koje su u tom trenutku u trendu, poput hladnih tuševa ili kupki, pa čak i razne kozmetičke prakse. Prezentacija te zatvorske prakse za svakodnevnog muškarca često je uparena s prodajom nekog proizvoda, a uvijek dolazi s obećanjem vertikalne mobilnosti kroz razvoj vlastite produktivnosti. Stoicizam, reduciran na etiku trpljenja i političke bezopasnosti, te rutine hustle kulture, koje naturaliziraju neprekidnu produktivnost, čine dva lica istog disciplinarnog režima.
U tom kontekstu vojnik se pojavljuje kao privilegirana figura suvremenog maskuliniteta: tijelo disciplinirano za poslušnost, nasilje i samožrtvovanje u ime nacije i nacionalne države. Vojnik je impliciran figurom radnika, gdje se, s odsluženim vojnim rokom, stječe mogućnost veće egzistencijalne sigurnosti (u odnosu na osobe koje odbiju vojnu službu ili nisu obuhvaćene obavezom), pa će ročnici primati naknadu za svoj rad i biti u prednosti pri zapošljavanju. Poslovi koji troše tijelo teškim manualnim radom, fizičkim izlaganjem – odlazak u vojsku ili rad na građevini – ne čine zalud ono što se poima tradicionalnim maskulinitetom. Vojnik je nedodirljiv – on je taj koji može dotaknuti, okrenuti oružje protiv nekoga. Istodobno je otuđen od žudnje (o njemu, njegovim kretnjama i postupcima odlučuju naredbe), kao što je i radnik sputan zahtjevima poslodavca ako ne želi ugroziti opstanak.
Povratak „tradicionalnom maskulinitetu“ prati šira militarizacija društva: militarizacija policije pod izlikom borbe protiv kriminala i „neregularnih migracija“, rast vojnih proračuna unutar NATO-okvira kroz narativ o sigurnosnoj ugrozi Europe i ruske prijetnje Europi, do proliferacije trajnih ratnih narativa poput „rata protiv terora“, „rata protiv droge“ ili „rata protiv rodne ideologije“. Suvremeni maskulinitet tako postaje oruđe i oružje obrane obitelji, države i društva.
***
U svojim predavanjima iz 1974. i 1975. godine, naslovljenima „Abnormal”, Michel Foucault se baca u istraživanje nastanka polja abnormalnosti7Foucault poseže za abnormalnosti kao proizvodu medicinsko-pravnih tehnologija; one proizvode ab/normalnost. Ta je kategorija historijska, gdje to što je ab/normalno podliježe promjenama i modifikacijama ovisno o kontekstu u kojem se moć izriče. Ab/normalnost ujedno je i gradacijska; ne radi se o binarnosti, nego o stupnjevanju i slojevitoj artikulaciji rase, roda, etniciteta i sposobnosti u kapitalizmu. Aktiviraju se i uvezuju pojedini aspekti medicinsko-pravnih kategorija da bi sputali određena tijela sukladno kontekstu u kojem je nasilje potrebno pokrenuti. u 19. stoljeću, na koje će se nasloniti svi mehanizmi koji normaliziraju odnose moći i dominantne proizvodnje znanja. U tom istraživanju iskopava tri značajne figure koje će na koncu oblikovati figuru abnormalne individue. Te su tri figure, od kojih svaka ima svoju specifičnu i zasebnu povijest te sfere intervencije: monstrum, nepopravljiva individua i onanirajuće dijete. Povijest figure monstruma Foucault nalazi u brojnim analizama figure polučovjeka-poluživotinje, sijamskih blizanaca i pravno-medicinskih intervencija u slučajevima „hermafrodita”8Zastario i uvredljiv pojam za interspolnu osobu, ispao iz uporabe zbog netočne definicije interspolnog tijela kao tijela u kojem postoje dva spola. Foucault povijest te figure ocrtava u promjenama od Srednjeg vijeka, kada se „biti hermafrodit” kažnjavalo smrću, do početka 17. stoljeća, kada cijeli problem monstruoznosti „hermafrodita” postaje mjesto intervencije pravnih i medicinskih institucija. Specifični slučajevi „hermafrodita” u ovim predavanjima mogu poslužiti kao fragment o historijskim momentima medicinske i pravne konstrukcije spola..
Monstrum je, u foucaultovskom smislu, granična figura koja istodobno pripada poretku prirode i poretku zakona, upravo zato što narušava njihove pretpostavljene granice. Prelazeći ono što se smatra prirodnim i onim što je pravno dopušteno, monstrum se trajno smješta u polje pravne, medicinske i znanstvene intervencije. Njegov odnos sa zakonom ne odvija se unutar stabilnih normi, nego na samim rubovima pravnog poretka, ondje gdje se razotkriva pitanje može li zakon uopće intervenirati u ono što se proglašava monstruoznim. U tom graničnom prostoru zakon istodobno proizvodi i priznaje vlastitu nemoć, otvarajući time mogućnost izvanrednih, parazakonskih praksi kontrole i nasilja.9Primjeri tog narativa susreta zakona s monstrumom su obilni u kriminalističkim pričama koje poznajemo: od Poirotova zadnjeg slučaja gdje prelazi preko vlastitog principa o vrijednosti ljudskog života kad ubija „savršenog sociopata” do detektiva Stablera koji provodi fizičko nasilje nad osumljičenicima u Zakonu i redu: Odjelu za žrtve.
Prirodnost monstruma očituje se u tome da su figure na koje se naslanja uvijek u poziciji prirode „protiv prirode”: u slučaju polučovjeka-poluživotinje imamo mješanje prirode preko granica vrsta, u slučaju sijamskih blizanaca imamo određeni prirodni višak, a u slučaju „hermafrodita” interno miješanje prirode.10Polučovjeka-poluživotinju Foucault pronalazi od srednjeg vijeka do 18. stoljeća u strahovima od miješanja čovjeka s životinjom i implicitnom pretpostavkom zločina bestijalnosti. Sijamske blizance kao primjer problema monstruoznosti nalazi u raspravama o kanonskom pravu 18. stoljeća u kojima se otvaraju pitanja u slučaju djeteta s „više tijela” ili „više glava” – koliko se krštenja nad njima obavlja; i u slučaju suđenja jednom sijamskom blizancu – kako kazniti krivog blizanca, ali ne i nevinog.
Figura Ljubičastog Akija nosi teret slične monstruoznosti. Rasijalizirano tijelo opisano kroz potenciranje nadrealno krupne fizionomije i crne, gotovo ljubičaste kože, Aki postaje paradigmatsko otjelovljenje monstruma. Prelaskom granica tjelesne normativnosti u rasističkom ključu, Ljubičasti Aki postaje opasnost, liminalno biće između ljudske i ne-ljudske životinje, ali i tzv. prirodni višak.
Zbunjenost Gerai udovice pred implikacijom opasnosti penisa, s jedne strane, ukazuje na izostanak koncepta opasnog tijela u Gerai zajednici11 Christine Helliwell u svome članku posvećuje puno vremena tome da u zajednici Gerai ne postoji striktno odvajanje muškaraca i žena na temelju tijela, jer se smatraju fundamentalno istim tijelima – razlikuje ih samo sposobnost rušenja visokih stabala i obrade riže.; s druge strane, u reakcijama Christine Helliwell na slučaj i riječi oko nje, koliko se ta percepcija opasnosti u zapadnim diskursima prvenstveno vezuje uz određena tijela – muška, seksualizirana i rasijalizirana. Tijelo nije neutralna biološka činjenica, nego nositelj moralne, seksualne i sigurnosne prijetnje. Orodnjena, maskulina, često rasijalizirana tijela proizvode se kao opasnost kroz biološke markere – penis, kromosome i testosteron – koji se naturaliziraju kao izvori prijetnje.
Slučaj Gerai udovice razotkriva zapadni pogled, njoj posve stran, koji u penisu pretpostavlja opasnost. Svođenje opasnosti na penis vidljivo je u brojnim primjerima, poput europskih zakonodavstava, koja su silovanje dugo definirali isključivo kao penetraciju penisom, u transfobnim moralnim panikama o trans ženama i njihovim penisima koji prijete cis ženama u „ženskim prostorima”, zabludama da muškarci ne mogu biti silovani od strane cis žena, pa sve do primjera spekuliranja da se uzroci Hitlerova zla mogu pronaći u njegovim genitalijama.12Did Hitler really have a ‘micropenis’? The dubious documentary analysing the dictator’s DNA | Television | The Guardian Nisu rijetki narativi o testosteronu kao faktoru koji potiče nasilno ponašanje kod muškaraca, a nije rijetkost ni da se opasnost vezuje uz kromosome13 Valerie Solanas će muškarce u SCUM Manifesto nazvati „biološkom greškom” zbog „defektnog Y kromosoma”. Neki su je ozbiljno shvatili..
***
Taj fokus na penis u kontekstu „muške opasnosti” dovodi maskulinitet u odnos s još jednom figurom abnormalne individue: onanirajućim djetetom. Taj istančani fokus na onaniju u 19. stoljeću oko sebe stvara mnoge diskurse o opasnosti seksualnosti. Kao nešto za što se pretpostavlja da svi rade, samo nitko ne priča o tome, potiče na stalni nadzor i neprekidnu intervenciju. To je pitanje otvorilo Pandorinu kutiju, pa je sva seksualnost postala suspektna, a time i sva tijela, posebno ona koja odstupaju od normativa i koja se normiranju opiru, su u potrebi nadzora i intervencije. Tu nalazimo da svu moguću patologiju, kriminalitet i svaki prelazak granica društvenih normi možemo objasniti preko seksualnosti, pa makar bila pretpostavljena kao univerzalna i svakodnevna, baš kao onanija.
Suspektnost seksualnosti očituje se u nizu spekulacija o tome u kojoj je mjeri fascinacija muškim tijelima i mišićima Akinwalea Arobiekea seksualno motivirana. Akinwale Arobieke će na sudu izjaviti da je oduvijek bio fasciniran mladim muškarcima, „ali ne seksualno”14The man who squeezes muscles. Konstrukcijom te pretpostavljene i suspektne seksualnosti razotkriva se način na koji se strah proizveden oko Akijeve figure oslanja na homofobne fantazme, dok je već u samom nadimku očigledna i rasijalizacija unaprijed označenog, opasnog crnog muškog tijela, čime se seksualna sumnja i rasna drugost međusobno pojačavaju kao mehanizmi društvene kontrole.
Svakodnevne primjere te suspektne muške (hiper)seksualnosti možemo vidjeti u rasističkim narativima o strancima koji dolaze preko granica silovati naše bijele žene ili u homofobnim narativima o gej muškarcima. Ti narativi također izriču potrebu za obranom od tih stranaca15Tvrđava po svaku cijenu – Portal Novosti „Restriktivniji pristup migracijama u 2025. godini postao je opće mjesto europske politike, što se u praksi očitovalo u daljnjem gomilanju policije na granicama, nabavi sofisticirane tehnologije za nadzor, ubrzanoj izgradnji detencijskih centara te izmjenama postojećih pravila, s ciljem bržih i jednostavnijih postupaka deportacije.” i gej muškaraca16 Patologizacija i monstruizacija gej muškaraca postoji u terminu homoseksualna panika kojeg je 1920. skovao američki psihijatar Edward J. Kempf kao stanje „panike zbog pritiska nekontoroliranih perverznih seksualni žudnji”. Također postoji kao strategija obrane na sudu protiv optužbi za nasilje nad gej ljudima.. Iako taj element suspektne seksualnosti, kao što Foucault ističe, jest najrecentniji, on naposljetku „prikriva druga dva i postaje najproduktivniji eksplanatorni princip za svaku abnormalnost“.17M. Foucault, Abnormal, str. 238
***
Treća figura abnormalnosti je nepopravljiva individua. Ona nalazi svoje mjesto u neuspjehu obitelji da popravi individuu i u pozivima obitelji prema drugim institucijama i mehanizama u pomoć. Ta figura živi u ambivalenciji o vlastitoj popravljivosti i stalan je poziv na intervenciju. Ustrajnost ovog poziva na intervenciju također je priznanje raznih institucija da individuu ne mogu popraviti, te ju šalju dalje kroz niz drugih institucija ili pozivaju na nove mehanizme popravljanja. Taj poziv na intervenciju možemo iščitati u gotovo refleksnom pozivanju Christine Helliwell na svu težinu zakona u slučaju Gerai uljeza18Taj uljez će se naposljetku sam na neko vrijeme izmaknuti iz zajednice, zbog srama oko pogrešnog čitanja pristanka na spolni odnos., ali i u institucionalizaciji života Akinwalea Arobiekea. Institucionalizacija je vidljiva kroz razne sudske procese, od suđenja za smrt Garyja Kellyja, presude koja nakon žalbe biva poništena jer sud odlučuje da „sama njegova prisutnost na stanici nije nezakonit čin štete”19The man who squeezes muscles, do gotovo dvadeset godina kasnije, kad mu u obliku Sopo20„Sopo (Naredbu o prevenciji seksualnih prekršaja, eng. Sexual Offences Prevention Order) je predstavila laburistička vlada, kao dio Akta o seksualnim prekršajima iz 2003. godine, na sličnom tragu kao Naredbe o antisocijalnom ponašanju (Asbos, eng. Anti-Social Behaviour Orders), koje su osmišljene da se uhvate u koštac sa stalnim ponašanjem niske razine smetnje. Sopo naredbe su građanske naredbe, ali kršenje jedne od njih je kazneni prekršaj s kaznom do pet godina u zatvoru.” zabrane biva zabranjeno:
„…diranje, mjerenje ili pipkanje mišića i traženje ljudi da rade čučnjeve u javnosti; diranje mišića u privatnosti bez pristanka; zadržavanje u okolici ili ulaženje u teretane i sportske klubove; namjerno razgovaranje s bilo kim mlađim od 18; ulaženje u škole ili sveučilišta bez dozvole, vožnja ili bivanje putnikom u bilo kojem automobilu koji nije taksi, napuštanje Merseysidea bez dozvole…”21Ibid
Ambivalenciju o (ne)popravljivosti22Uvjetnoj (ne)popravljivosti; zatvor, socijalni rad i druge institucije države nameću se kao snage koje će preodgojiti. Tu se nanovo veže neposluh djeteta i neposluh onih koji ne rade, koji ne služe vojsku i ne ispunjavaju druga orodnjena očekivanja. abnormalne individue danas pronalazimo u raznim narativima o tzv. krizi maskuliniteta: nešto je fundamentalno krivo u destabilizaciji tradicionalnog maskuliniteta i trebamo nekako intervenirati. Time imamo proliferaciju patologizirajućih diskursa poput onih koji izvore nasilja nalaze u muškoj narcisoidnosti ili prijedloga o sprječavanju obiteljskog nasilja davanjem antidepresiva muškarcima.23Giving men a common antidepressant could help tackle domestic violence: world-first study
Drugi tip intervencije vidimo u najavama britanskog Ministarstva unutarnjih poslova iz 2024. o razmatranju „ekstremne mizoginije” kao oblika ekstremizma. Ministarstvo u najavi analize protuekstremističkih strategija te mapiranja i nadziranja ekstremističkih trendova objašnjava da će u toj analizi „promotriti rast islamizma i ekstremno desnih ideologija u Ujedinjenom Kraljevstvu, kao i šire idološke trendove, uključujući i ekstremnu mizoginiju ili vjerovanja koja spadaju u šire kategorije, poput nasilja.”24Misogyny to be treated as extremism by UK government Tu vidimo i ulazak krize maskuliniteta u diskurse terorizma i rata protiv terora.
Zajednička stvar u proliferaciji diskursa o krizi maskuliniteta je stalan poziv na institucije da interveniraju i na širenje mreža nadzora; da nas netko zaštiti od monstruma koji kruže među nama, koji negdje duboko čuče u svakom tijelu koje je čitano kao muško.25Dio inspiracije za ovaj tekst bilo je svjedočenje iskazu jednog trans muškarca o tranziciji: „Kad su me ljudi gledali kao ženu bio sam jedan od ljudi, a kad su me počeli gledati kao muškarca postao sam potencijalni monstrum.” Ono što ti diskursi o krizi maskuliniteta izbjegavaju prepoznati, dijelom ciljano i svjesno, jest da je maskulinitet rod, i time je u stalnoj krizi. Mjerenje mišića prolaznicima, koje se pripisuje Akinwalu Arobieku, kao mjerenje razine maskuliniteta, dodir koji se vidi kao ugrožavajući, upisuje u njega krhkost, ljulja ideju normativnoga maskuliniteta, čime ugrožava i stasanje mladića u ispravnu, snažnu muškost.
Kriza maskuliniteta tako funkcionira kao trajno stanje i stalno mjesto intervencije: neprestano se obnavlja i iznova proizvodi pozive institucijama da reagiraju, bilo kroz pojačanu regulaciju, bilo kroz uspostavu novih mehanizama „popravka“. U tom smislu maskulinitet postaje jedan od ključnih oslonaca karceralne države. Upravo u tim pozivima na stalnu institucionalizaciju i „zaštitu“ od tijela čitanih kao muških ponovno se pojavljuje figura istodobne prijetnje i jamstva sigurnosti – vojnik. To tijelo, stvoreno da bude monstruzno u svom kapacitetu za ubijanje, spremno za umiranje, nam se nudi kao rješenje krize maskuliniteta. Tako nepopravljive dečke (bilo zbog ponašanja ili siromaštva) šaljemo u vojnu školu ili vojsku da bi svojim monstruoznim tijelima ubijali za nas i našu sigurnost. Sigurnost od koga? Drugih abnormalnih individua.
***
Vezujući monstruma uz maskulinitet i izvor nasilja sugerira se razumijevati nasilje kao nešto strano, aberaciju, koja kao barbar probija granice uređenog društva i prijeti njegovu uništenju.26Will Conway piše: „Civilizacija se, kroz pojam društva, zatvara u sebe samu, odijevajući se istovremeno u svoju historijsku nužnost i krhkost. Nikad ne bi moglo biti nikako drugačije, pa ipak svi moraju biti regrutirani i mobilizirani da osiguraju da je tome tako. Taj briljantni protupobunjenički dvostruki manevar nadvija se nad životom. Barbar pak otjelovljuje priznanje moći da ipak postoji ta tiha anarhija za koju tvrdi da ju je pobijedila, dok ju istovremeno očajnički treba.” u The Barbarian’s Eternal Present – RevoltingBodies Takva prezentacija nasilja odvlači pozornost od njegovih društvenih funkcija jer vršitelja tog nasilja predstavlja kao nemisleću, nagonsku figuru čija nasilnost proizlazi iz nenormativnosti tijela. Opasnost se pritom premješta na samu tjelesnost – na njezinu navodnu abnormalnu prirodu koja se predstavlja kao trajna prijetnja društvenom poretku. Plaštom monstruoznosti prikrivaju se i aktiviraju eugeničke funkcije rodnih režima, utemeljene u konstrukciji spola: tijelo se stavlja pod trajni nadzor zbog pretpostavljenog potencijala izlaska iz normativnih okvira, stalno obilježeno mogućom patologijom, kriminalitetom i nasiljem. Rasijalizacija se na taj proces nadovezuje tako što se upisuje u monstruozno tijelo, dodatno pojačavajući njegovu navodnu opasnost, dok istodobno prikriva mehanizme kroz koje se „zdrava seksualnost“ proizvodi stalnim nadzorom i patologizacijom odstupanja.
Figura monstruma u vječnom je vraćanju, svodeći izvor nasilja na suspektno tijelo, bilo u njegovoj nenormativnoj konstituciji ili prijetnji patološke seksualnosti. Time se i nasilje individualizira, jer ga na taj način možemo svesti na djelovanje monstruoznih individua. U tom se kontekstu monstruizacija muških tijela pojavljuje kao središnji biopolitički mehanizam karceralne države: ona proizvodi figuru prijetnje koja omogućuje jačanje represivnih aparata, dok istodobno disciplinira i mobilizira druga tijela kao legitimne nositelje poretka, sigurnosti i navodne zaštite. Naime, režimi roda u kapitalizmu proizvode, socijaliziraju i discipliniraju različita tijela za interese države i kapitala. Pristajanjem na strah od drugačijih tijela gubimo iz vida sve institucionalizirane oblike nasilja. Nasuprot biopolitičkoj kontroli populacije, dobivamo sliku konkretnog dijela populacije kako čini nasilje nad drugim, bez svrhe, reda i cilja.
Naturalizirajući moć koja se provodi nad našim tijelima i životima, nije neobično da na svaki susret s rodno uvjetovanim nasiljem odgovaramo novim pozivima za jače kazne, zazivanjem karceralne države, čime nastavljamo reproducirati nasilje koje država provodi nad nama. Diskurs monstruoznosti tako služi legitimizaciji graničnog i institucionalnog nasilja u interesu države i kapitala, pod krinkom zaštite koja se stalno reproducira kao nužna, a uvijek iznova zakazuje.
Dok god ostajemo unutar rodnih režima koji se neprestano sukonstituiraju s klasom, rasom, etnicitetom, tjelesnom sposobnošću i seksualnošću, nasilje se reproducira kao njihova strukturna posljedica. U tom poretku svi postajemo potencijalne figure monstruoznosti: tijela kroz koja se nasilje legitimira ili kojima se discipliniraju druga tijela, subjekti koje se kažnjava u ime sigurnosti, pogledi koji mjere, razvrstavaju i presuđuju tuđu rodnu pripadnost. U takvom rasijaliziranom režimu Akinwale Arobieke ne postoji izvan figure Ljubičastog Akija — on živi i umire pod njezinim teretom, sveden na simbol koji istodobno proizvodi strah i omogućuje njegovo upravljanje. Ne trebaju nam novi monstrumi, nego razgradnja režima koji ih proizvode.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2025. godinu.
